Kako poticati samopouzdanje kod djece?

”Moje dijete brzo odustaje. Ne želi ni krenuti raditi nešto što smatra izazovnim. Dijete nije motivirano osim ako se ‘potkupi’ s nečime. Smatra da jednostavno nije dobro u nečemu pa ni nema smisla s tim kretati. Često ni ne kreće jer unaprijed misli da će odustati.”

Ovo je samo nekoliko primjera koji se mogu vidjeti kod djece s manjkom samopouzdanja. Vjerojatno se pitate možemo li mi po tom pitanju nešto napraviti. Neka su djeca, a i osobe, jednostavno povučene. Znači li to da imaju prirodno manjak samopouzdanja i da im nema pomoći? Nikako! Kod djece to samo znači da ih moramo poduprijeti u stvaranju novih uvjerenja, uvjerenja koja će ih potaknuti da probaju drugačiji pristup. 

Prije nego što krenem konkretnije u ovu temu htjela bih nabrojati neke osobe čije su edukacije, predavanja i knjige oformile moje mišljenje o ovome. To su dr. Shefali Tsabary, Avital Schrieber- Levy, Debbie Godfrey, Nicole Beurkens, Renee Jain i Rhea Lalla. Sigurna sam da ih ima još, ali ove mogu navesti kao čvrste uzore u ovom pogledu razvoja djece. Sada možemo krenuti konkretno na temu. 

Za početak valja definirati što je to samopouzdanje. Rhea Lalla ga definira kao sposobnost da ono što mislimo pretvorimo u djelo. Drugim riječima, ako imamo neku želju da poduzmemo akcije kako bi se želja ostvarila. Primjerice, ako želimo podignuti ruku na satu i nešto pitati da to i učinimo. Ovdje je važno napomenuti da je ovo drugačije za svako dijete. Neka djeca uopće neće imati potrebu dizati ruku na satu, ali će zato htjeti poslati pismo drugom djetetu s kojom se dugo nije čulo. 

Upravo ovime opovrgavamo ono o povučenim osobama o čemu smo pričali na početku. Znači, stvar je naših želja, a ne radimo li stvari za koje drugi očekuju od nas. Ako djelujemo sukladno onome što želimo to znači da imamo samopouzdanje. Ali zašto onda ne djelujemo? Zašto ne djelujemo sukladno našim željama čak i kada znamo da ćemo ih ostvari ukoliko djelujemo? Ako dignemo ruku i postavimo pitanje dobiti ćemo odgovor. Zašto je jednostavno ne podignemo? 

To se povezuje uz način razmišljanja. Postoje dvije vrste razmišljanja. Jedno je usmjereno na rast (growth mindset), a drugo je fiksno (fixed mindset). Kod razmišljanja usmjerenog na rast dijete vjeruje da sve može postići svojim trudom. Naglasak je upravo na trudu, a ne na rezultatu. Pri poduzimanju akcije zna koji je cilj i ima ga na umu, ali fokusira se na proces, a ne sam cilj. To znači da pogreške vidi kao dio puta i ako nauči iz njih to je super. Dapače, nakon što pogriješi smatra da je bliže cilju jer shvaća da svaki put ima svojih prepreka. Suprotno tome, kod fiksnog razmišljanja dijete vjeruje da su neke osobe jednostavno rođene s talentom. Ovdje ono ne vidi proces kao dio puta, već je isključivo fokusirano na cilj. Smatra da će neke osobe uvijek postići nešto jer su jednostavno takve. Ne vidi trud i ulaganje kao vrijedno, već se fokusira isključivo na ishod. Iz tog razloga će često odustati bez da išta poduzme jer će se bojati eventualnih prepreka. Možda neću dobiti odgovor pa neću ni dizati ruku. 

Sve o čemu ćemo sada pričati svodi se na usmjeravanje djeteta ka ovom razmišljanju umjerenom na rast. Ovim načinom razmišljanja djeca razumiju da su vrijedna čak i ako probaju i ne uspiju. Vide to kao dio puta i smatraju da je to vrijedno ako nešto iz toga nauče. Lekcije po putu su im vrijedne kao i sam cilj jer razumiju da će pomoću tih lekcija doći do cilja.  

Kako to promovirati?

 Da bi ih potaknuli na razmišljanje usmjereno na rast moramo biti svjesni da ono što djeca vide i čuju stvara njihova vjerovanja. Dok su mlađa većinu su vremena s roditeljima i stoga ima smisla zaključiti da roditelji stvaraju njihova vjerovanja. Ponekad, iz najbolje moguće namjere i ljubavi promoviramo upravo fiksirano razmišljanje. Kako do toga ne bi došlo najprije se možemo zapitati što naše riječi i djela promoviraju. Da bi to bilo lakše sada ću ponuditi nekoliko primjera, a onda se to može primijeniti na bilo koju životnu situaciju. 

1. Hvaljenje ishoda

Zamislite da kuhate ručak i ručak je svima odličan. Govore vam stvari poput: ‘Baš je fino.’ Bili biste zadovoljni, da. Osjećali biste da ste napravili dobar ručak. Sada zamislite da ste u istoj situaciji, ali da vam te osobe umjesto ‘Fino je.’ kažu: ‘Super si spojila ove začine u gulašu, baš ističu okus umaka’. Kako se sad osjećate? Puno bolje nego s onom općenitom pohvalom, zar ne? Što smo tu napravili? S prvom pohvalom istaknuli smo kako je krajnje jelo fino. Rezultat je dobar. Super. S drugom pohvalom usmjerili smo se na proces. Prve se pohvale vjerojatno nećete sjećati, ali druga će vas potaknuti da se još više potrudite u budućnosti. Sljedeći put kada budete kuhali sjetit ćete se kako ste ono super pogodili začine i htjet ćete probati još nešto novo. Ovo je samopouzdanje! Dobiti želju za nečime i osjećati se kompetentno za to napraviti. Pritom vjerojatno nećete toliko razmišljati o krajnjem rezultatu već ćete uživati u samom istraživanju. Upravo je ovo način kako se samopouzdanje potiče i kod djece. Razmislite kako im možete odgovoriti kada vam dođu s crtežom i kućom od kockica? Što možemo tada odgovoriti umjesto: ‘Super je’. 

2. Hvaljenje stvari na koje dijete nema utjecaja ili hvaljenje toga kod drugih osoba

Očiti primjer ovoga je fizički izgled. Zamislite dijete koje se stalno hvali jer ima lijepu kosicu, lice ili jer je visoko/nisko.. Isto vrijedi i ako pričamo da nešto nije ‘lijepo’ kod tog djeteta ili nekoga drugoga. O čemu god da se radilo ovime se izravno podupire fiksni način razmišljanja jer se propagira misao kako su neke osobe rođene s nekim kvalitetama, a druge nisu. E sad, čak i ako je to istina je li to način razmišljanja koji želimo za svoje dijete? Ili želimo da misli kako može bilo što? Čak i ako ne uspije nije važno jer je probalo i naučilo nešto pritom? Što možemo umjesto hvaliti fizički izgled? Možemo pohvaliti trud, ulaganje vremena, to kako nije stalo pri nekoj prepreci. Tako umjesto: ‘Lijep/a si’ možemo reći nešto od ovoga:

  • Vidim da si radio/la na ovome. Svaka čast! – pohvala procesa

  • Ove boje koje si odabrao/la baš dobro idu zajedno. – pohvala odluke

  • Osjećam se baš sretno kada pogledam tvoj crtež. – sada dijete već vjeruje kako je utjecalo na emociju druge osobe, osjeća kako može napraviti razliku

Sve ovo vrijedi i kada hvalimo druge osobe ili komeniramo svoj fizički izgled. Ako se hvali fizički izgled osoba na televiziji, na plaži ili cesti dijete sve to čuje. Opet se promovira fiksni način razmišljanja. Umjesto toga možemo reći kako je neka osoba baš dobro iskombinirala majicu sa hlačama ili nešto u tom smjeru. Ako već moramo komentirati tuđi izgled neka to bude na što bezbolniji način za uvjerenja djece. 

3. Budimo pažljivi sa pitanjima.

Kakvu poruku šaljemo kada stalno pitamo dijete koju ocjenu je dobilo ili što je uspjelo napraviti u danu? Ovakva pitanja ponekad proizlaze iz želje za razgovorom i jer ne znamo što pitati. U biti, njima se opet fokusiramo na ishod. Ponekad dijete neće biti zadovoljno s ishodom pa se čudimo jer ne želi razgovarati s nama. Što možemo pitati umjesto ovoga? Zamislite da ste odrasli u domu (ako jeste super!) gdje se svaki dan za ručkom pričalo o tome što smo probali danas, a da nije uspjelo. Gdje vas se pita što ste iz toga naučili i kako ćete to iskoristiti da sljedeći put uspijete. Zamislite da su vaši roditelji s vama podijelili trenutke svoga uspjela i dolaska do cilja, ali vam pritom rekli i sve na što su naišli putem. Možda to kako su naučili voziti biciklu baš jer su pali nekoliko puta, ali nisu odustali. Iz tog razloga su sada puno bolji na bicikli jer se ne boje padanja i bolja im je ravnoteža. Ovakvim postavljam pitanja koja su usmjerena na učenje lekcija i prepričavanjem naših situacija pokazujemo kako svaki uspjeh ima svoj, početak, sredinu i kraj. Pokazujemo kako vrijedi krenuti i naučiti sve lekcije koje nam život putem da. 

4. Zadnja stvar o kojoj ćemo danas pričati je naš mozak.

Naime, naš mozak ima nevjerojatnu moć da zaboravlja naše uspjehe. Kod ovakvih je situacija na roditelju da podsjeti dijete na situaciju gdje je bilo prepreka, ali se je preko njih prešlo.  Ta ih je situacija dovela do nove lekcije ili možda čak i cilja. Ovako ih podsjećamo na nešto što već znaju te ih tako učimo o važnosti puta i procesa, a ne samo cilja. Neki primjeri ovoga su kada su učili hodati, kada su pokušali izgraditi nešto od kockica i nisu odustali dok to nešto nisu složili, kada su bojali crtež sve dok ga nisu dovršili. Ovo može biti zaista bilo što, a djetetu je signal kako ipak u sebi ima snagu za probati te putem naučiti nešto novo i biti još bolja verzija sebe radi tog iskustva. 

 

Želiš naučiti dijete kako da doživi neuspjeh? U ovom tekstu možeš saznati jednu tehniku kojom se to postiže: Nauči dijete kako doživjeti neuspjeh – Roditelji sa svrhom

 

 

Rastimo zajedno,

Antonella

 

Za dodatne primjenjive ideje i alate – prijavi se na Roditelji Sa Svrhom Newsletter.

Moglo bi te zanimati i...

”Moje dijete brzo odustaje. Ne želi ni krenuti raditi nešto što smatra izazovnim. Dijete nije motivirano osim ako se ‘potkupi’ s nečime. Smatra da jednostavno nije dobro u nečemu pa ni nema smisla s tim kretati. Često ni ne kreće jer unaprijed misli da će odustati.”

Ovo je samo nekoliko primjera koji se mogu vidjeti kod djece s manjkom samopouzdanja. Vjerojatno se pitate možemo li mi po tom pitanju nešto napraviti. Neka su djeca, a i osobe, jednostavno povučene. Znači li to da imaju prirodno manjak samopouzdanja i da im nema pomoći? Nikako! Kod djece to samo znači da ih moramo poduprijeti u stvaranju novih uvjerenja, uvjerenja koja će ih potaknuti da probaju drugačiji pristup. 

Prije nego što krenem konkretnije u ovu temu htjela bih nabrojati neke osobe čije su edukacije, predavanja i knjige oformile moje mišljenje o ovome. To su dr. Shefali Tsabary, Avital Schrieber- Levy, Debbie Godfrey, Nicole Beurkens, Renee Jain i Rhea Lalla. Sigurna sam da ih ima još, ali ove mogu navesti kao čvrste uzore u ovom pogledu razvoja djece. Sada možemo krenuti konkretno na temu. 

Za početak valja definirati što je to samopouzdanje. Rhea Lalla ga definira kao sposobnost da ono što mislimo pretvorimo u djelo. Drugim riječima, ako imamo neku želju da poduzmemo akcije kako bi se želja ostvarila. Primjerice, ako želimo podignuti ruku na satu i nešto pitati da to i učinimo. Ovdje je važno napomenuti da je ovo drugačije za svako dijete. Neka djeca uopće neće imati potrebu dizati ruku na satu, ali će zato htjeti poslati pismo drugom djetetu s kojom se dugo nije čulo. 

Upravo ovime opovrgavamo ono o povučenim osobama o čemu smo pričali na početku. Znači, stvar je naših želja, a ne radimo li stvari za koje drugi očekuju od nas. Ako djelujemo sukladno onome što želimo to znači da imamo samopouzdanje. Ali zašto onda ne djelujemo? Zašto ne djelujemo sukladno našim željama čak i kada znamo da ćemo ih ostvari ukoliko djelujemo? Ako dignemo ruku i postavimo pitanje dobiti ćemo odgovor. Zašto je jednostavno ne podignemo? 

To se povezuje uz način razmišljanja. Postoje dvije vrste razmišljanja. Jedno je usmjereno na rast (growth mindset), a drugo je fiksno (fixed mindset). Kod razmišljanja usmjerenog na rast dijete vjeruje da sve može postići svojim trudom. Naglasak je upravo na trudu, a ne na rezultatu. Pri poduzimanju akcije zna koji je cilj i ima ga na umu, ali fokusira se na proces, a ne sam cilj. To znači da pogreške vidi kao dio puta i ako nauči iz njih to je super. Dapače, nakon što pogriješi smatra da je bliže cilju jer shvaća da svaki put ima svojih prepreka. Suprotno tome, kod fiksnog razmišljanja dijete vjeruje da su neke osobe jednostavno rođene s talentom. Ovdje ono ne vidi proces kao dio puta, već je isključivo fokusirano na cilj. Smatra da će neke osobe uvijek postići nešto jer su jednostavno takve. Ne vidi trud i ulaganje kao vrijedno, već se fokusira isključivo na ishod. Iz tog razloga će često odustati bez da išta poduzme jer će se bojati eventualnih prepreka. Možda neću dobiti odgovor pa neću ni dizati ruku. 

Sve o čemu ćemo sada pričati svodi se na usmjeravanje djeteta ka ovom razmišljanju umjerenom na rast. Ovim načinom razmišljanja djeca razumiju da su vrijedna čak i ako probaju i ne uspiju. Vide to kao dio puta i smatraju da je to vrijedno ako nešto iz toga nauče. Lekcije po putu su im vrijedne kao i sam cilj jer razumiju da će pomoću tih lekcija doći do cilja.  

Kako to promovirati?

 Da bi ih potaknuli na razmišljanje usmjereno na rast moramo biti svjesni da ono što djeca vide i čuju stvara njihova vjerovanja. Dok su mlađa većinu su vremena s roditeljima i stoga ima smisla zaključiti da roditelji stvaraju njihova vjerovanja. Ponekad, iz najbolje moguće namjere i ljubavi promoviramo upravo fiksirano razmišljanje. Kako do toga ne bi došlo najprije se možemo zapitati što naše riječi i djela promoviraju. Da bi to bilo lakše sada ću ponuditi nekoliko primjera, a onda se to može primijeniti na bilo koju životnu situaciju. 

1. Hvaljenje ishoda

Zamislite da kuhate ručak i ručak je svima odličan. Govore vam stvari poput: ‘Baš je fino.’ Bili biste zadovoljni, da. Osjećali biste da ste napravili dobar ručak. Sada zamislite da ste u istoj situaciji, ali da vam te osobe umjesto ‘Fino je.’ kažu: ‘Super si spojila ove začine u gulašu, baš ističu okus umaka’. Kako se sad osjećate? Puno bolje nego s onom općenitom pohvalom, zar ne? Što smo tu napravili? S prvom pohvalom istaknuli smo kako je krajnje jelo fino. Rezultat je dobar. Super. S drugom pohvalom usmjerili smo se na proces. Prve se pohvale vjerojatno nećete sjećati, ali druga će vas potaknuti da se još više potrudite u budućnosti. Sljedeći put kada budete kuhali sjetit ćete se kako ste ono super pogodili začine i htjet ćete probati još nešto novo. Ovo je samopouzdanje! Dobiti želju za nečime i osjećati se kompetentno za to napraviti. Pritom vjerojatno nećete toliko razmišljati o krajnjem rezultatu već ćete uživati u samom istraživanju. Upravo je ovo način kako se samopouzdanje potiče i kod djece. Razmislite kako im možete odgovoriti kada vam dođu s crtežom i kućom od kockica? Što možemo tada odgovoriti umjesto: ‘Super je’. 

2. Hvaljenje stvari na koje dijete nema utjecaja ili hvaljenje toga kod drugih osoba

Očiti primjer ovoga je fizički izgled. Zamislite dijete koje se stalno hvali jer ima lijepu kosicu, lice ili jer je visoko/nisko.. Isto vrijedi i ako pričamo da nešto nije ‘lijepo’ kod tog djeteta ili nekoga drugoga. O čemu god da se radilo ovime se izravno podupire fiksni način razmišljanja jer se propagira misao kako su neke osobe rođene s nekim kvalitetama, a druge nisu. E sad, čak i ako je to istina je li to način razmišljanja koji želimo za svoje dijete? Ili želimo da misli kako može bilo što? Čak i ako ne uspije nije važno jer je probalo i naučilo nešto pritom? Što možemo umjesto hvaliti fizički izgled? Možemo pohvaliti trud, ulaganje vremena, to kako nije stalo pri nekoj prepreci. Tako umjesto: ‘Lijep/a si’ možemo reći nešto od ovoga:

  • Vidim da si radio/la na ovome. Svaka čast! – pohvala procesa

  • Ove boje koje si odabrao/la baš dobro idu zajedno. – pohvala odluke

  • Osjećam se baš sretno kada pogledam tvoj crtež. – sada dijete već vjeruje kako je utjecalo na emociju druge osobe, osjeća kako može napraviti razliku

Sve ovo vrijedi i kada hvalimo druge osobe ili komeniramo svoj fizički izgled. Ako se hvali fizički izgled osoba na televiziji, na plaži ili cesti dijete sve to čuje. Opet se promovira fiksni način razmišljanja. Umjesto toga možemo reći kako je neka osoba baš dobro iskombinirala majicu sa hlačama ili nešto u tom smjeru. Ako već moramo komentirati tuđi izgled neka to bude na što bezbolniji način za uvjerenja djece. 

3. Budimo pažljivi sa pitanjima.

Kakvu poruku šaljemo kada stalno pitamo dijete koju ocjenu je dobilo ili što je uspjelo napraviti u danu? Ovakva pitanja ponekad proizlaze iz želje za razgovorom i jer ne znamo što pitati. U biti, njima se opet fokusiramo na ishod. Ponekad dijete neće biti zadovoljno s ishodom pa se čudimo jer ne želi razgovarati s nama. Što možemo pitati umjesto ovoga? Zamislite da ste odrasli u domu (ako jeste super!) gdje se svaki dan za ručkom pričalo o tome što smo probali danas, a da nije uspjelo. Gdje vas se pita što ste iz toga naučili i kako ćete to iskoristiti da sljedeći put uspijete. Zamislite da su vaši roditelji s vama podijelili trenutke svoga uspjela i dolaska do cilja, ali vam pritom rekli i sve na što su naišli putem. Možda to kako su naučili voziti biciklu baš jer su pali nekoliko puta, ali nisu odustali. Iz tog razloga su sada puno bolji na bicikli jer se ne boje padanja i bolja im je ravnoteža. Ovakvim postavljam pitanja koja su usmjerena na učenje lekcija i prepričavanjem naših situacija pokazujemo kako svaki uspjeh ima svoj, početak, sredinu i kraj. Pokazujemo kako vrijedi krenuti i naučiti sve lekcije koje nam život putem da. 

4. Zadnja stvar o kojoj ćemo danas pričati je naš mozak.

Naime, naš mozak ima nevjerojatnu moć da zaboravlja naše uspjehe. Kod ovakvih je situacija na roditelju da podsjeti dijete na situaciju gdje je bilo prepreka, ali se je preko njih prešlo.  Ta ih je situacija dovela do nove lekcije ili možda čak i cilja. Ovako ih podsjećamo na nešto što već znaju te ih tako učimo o važnosti puta i procesa, a ne samo cilja. Neki primjeri ovoga su kada su učili hodati, kada su pokušali izgraditi nešto od kockica i nisu odustali dok to nešto nisu složili, kada su bojali crtež sve dok ga nisu dovršili. Ovo može biti zaista bilo što, a djetetu je signal kako ipak u sebi ima snagu za probati te putem naučiti nešto novo i biti još bolja verzija sebe radi tog iskustva. 

 

Želiš naučiti dijete kako da doživi neuspjeh? U ovom tekstu možeš saznati jednu tehniku kojom se to postiže: Nauči dijete kako doživjeti neuspjeh – Roditelji sa svrhom

 

 

Rastimo zajedno,

Antonella

 

Za dodatne primjenjive ideje i alate – prijavi se na Roditelji Sa Svrhom Newsletter.