Živimo u društvu gdje se često čuje jedna od ove dvije izjave: Igra je posao djece te Djeca se više ne znaju igrati. U ovom ćemo tekstu razgovarati o tome što ove izjave znače za djecu predškolske dobi i koja je od njih istinita.
Krenimo s prvom. Igra je posao djece. Ova je izreka nastala iz želje da se opiše važnost igre. Naime, u prvim je godinama upravo igra ta koja djeci omogućuje da uče o svijetu koji ih okružuje i razvijaju sposobnosti koje su im potrebne za snalaženje u društvu. Ovo može zvučati apstraktno pa evo primjera. U nastavku se nalazi tablica iz članka od Sean Brothersona koji daje nekoliko primjera toga što djeca uče kroz igru.
Osmijeh i gugutanje – Uče se kako uključiti druge osobe u interakciju.
Igra sa zvečkom – Uče da njihove akcije daju rezultate; uče razlikovati zvukove.
Bacajte igračke na pod – Uče se principima gravitacije te uzroku i posljedici.
Gledanje u slikovnice – Uče da slike predstavljaju stvarne objekte; a riječi objekte.
Guranje lopte – Uče kako steći kontrolu nad mišićima te da se okrugle stvari rolaju.
Briga o plišanoj životinji – Uče kako njegovati.
Gradnja s kockama – Uče koncepte veličine, težine, simetrije, broj i ravnotežu, kontrolu mišića i koordinaciju.
Igra zamišljanja – Uče vladati svojim emocijama, stvarati svoj svijet, surađivati i dijeliti .
No ako toliko toga uče iz igre kako je onda uopće došlo do druge izjave? Djeca se više ne znaju igrati.
Izazov ne bi trebao biti znaju li se djeca igrati već dobivaju li dovoljno prilika za igru. Naime, premda je igra njihov posao na nama je da im omogućimo uvjete za samostalnu i fokusiranu igru. Vjerojatno se pitaš kako to da sada odjednom mi moramo stvoriti uvjete za igru? Ako malo razmislimo o tome kroz čitavu povijest su postojali sistemi koji su omogućavali da se dijete samostalno igra. Evo nekoliko usporedba nekada i danas:
Djeca su imala malo igračaka. To im je omogućavalo da s onime što imaju stvaraju puno scenarija te da je igra dugotrajnija. Danas mi moramo unijeti svjesni trud kako bi djeca imala manji broj igračaka.
Igra se prepuštala djeci. Nekada je bilo najnormalnije da se dijete pusti da se igra. Nije bilo potrebe da ih se stalno prekida ili da se stalno postaje dijelom te igre. Danas moramo iznova naučiti kako igru prepustiti djetetu.
Nekada nije bilo ekrana. Danas moramo naučiti kako s ekranima stvoriti balansiran odnos koji neće utjecati na fokus djeteta.
Ovo je samo nekoliko primjera, a sve vodi tome da su djeca stvorena da se igraju. Na nama je da iznova naučimo kako im to ne oduzeti.
Ako te zanima u kojoj je fazi igranja sada tvoje dijete sasvim besplatno možeš preuzeti E-book o schemama igranja na ovom linku. Ove se scheme odnose na djecu između 6. mjeseca i polaska u školu. U slučaju da želiš znati kako igru i učenje povezati u školskoj dobi predlažem članak: Učenje i igra – dva lica iste medalje? – Znanost za roditelje.
Rastimo zajedno,
Antonella
Za dodatne primjenjive ideje i alate – prijavi se na Roditelji Sa Svrhom Newsletter.