Ne, ovo nije još jedan tekst gdje ćemo razgovarati o tome koliko je strašno da postoji ovakav izazov u našem društvu, premda je i to istina. Ovdje ćemo pričati o konkretnim stvarima koje su vrlo jednostavne, a mogu se napraviti da bi se navedeno spriječilo.
Prije toga, ipak, moramo priznati da seksualno zlostavljanje zaista jest izazov u našem društvu.
Tema seksualnog zlostavljanja djece jest teška, kod velikog broja ljudi izaziva otpor i potrebu da okrenu glavu... Ali naša zajednička odgovornost je priznati da problem postoji, da je itekako prisutan u društvu i da imamo... obavezu reagirati. ...Brojke govore da je jedno od petero djece seksualno zlostavljano, kako u svijetu tako i u Hrvatskoj. To znači da su ta djeca u našim obiteljima, u našem susjedstvu, u školama, vrtićima, parkovima, ambulantama... "1 od 5" nije gruba procjena stručnjaka koji žele zastrašiti javnost. Ta brojka rezultat je brojnih istraživanja i analiza prikupljenih od strane Vijeća Europe, koje je provodilo petogodišnju kampanju pod tim nazivom nastojeći skrenuti pažnju na sveprisutnost seksualnog zlostavljanja djece u Europi.
Evo nekoliko zaista jednostavnih stvari koje možemo krenuti raditi već danas, a da pružimo djeci bolje sutra. Svi se savjeti odnose jednako za djevojčice i dječake.
1. Ne zastrašivati djecu
Znam da ovo zvuči kontraintuitivno, pogotovo nakon ovih brojki gore. Ipak, ako im se pristupi iz perspektive straha i srama vjerojatno je da će se sramiti te samim time ne reći ako do nečega dođe. Umjesto izravnog pristupa preporučuje se dati im alate da se nose s ovakvim situacijama bez da su toga uopće svjesna. To nas vodi do sljedećih savjeta. Primijetit ćete, s ovim savjetima dijete će dobiti alate da komunicira o ovome i potencijalno se obrani bez da uopće zna da posjeduje te alate.
2. Koristiti prave nazive
Za početak se preporučuje da se spolni organi nazivaju svojim pravim imenima poput penis i vulva. Naime, ako se koriste nazivi poput pikice ili pišića te se na spomen ove teme osjeća nelagoda vrlo vjerojatno je da će djeca to osjetiti te postavljati manje pitanja, ali i osjećati nelagodu razgovarajući o ovoj temi. Uz to, istraživanja pokazuju da se osobe koje imaju namjeru seksualno zlostavljati uplaše kada dijete kaže pravi naziv. Razmislimo na trenutak. Takva osoba prići će djetetu vrlo promišljeno i koristit će te ‘simpatične’ nazive poput pikice ili pišića. Ako dijete na to odgovori s pravim nazivom pokazat će svoje znanje i zastrašiti tu osobu.
3. Kako se mi osjećamo vezano za temu spolnosti i seksualnosti?
Ako osjećamo sram ili nelagodu sigurno ćemo to prenijeti i na djecu. Ona to naprosto osjete. Time je manja vjerojatnost da će se obratiti nama vezano za svoju seksualnost kroz cijelo odrastanje. Ako ne pitaju nas tko zna od kuda će dobivati svoje informacije. Možda od vršnjaka, a možda s interneta? Radimo li im time uslugu?
4. Odgovarajmo na pitanja
Prije nekoliko dana bila sam u posjeti jednoj bebi s malenom koja ima 4 i pol godine. U jednom trenutku majka je išla kupati dijete, a mi smo joj radili društvo. Kada je malena vidjela golu bebu upitala je: ‘Zašto ova beba ima maleni penis?’ Svi su se krenuli smijuljiti. Zamislite kakvu poruku to šalje djetetu. To je poruka da se o tome ne priča, poruka nelagode i srama. Ja sam na to odgovorila: ‘Jer je to beba. Kada si ti bila beba i tvoja vulva je bila puno manja jer si ti bila manja.’ Malenoj je taj odgovor bio sasvim normalan i samo je nastavila po svome. Naime, ona ne osjeća sram oko ove teme, njoj je to samo još jedan dio tijela. Ali otvorenost i izravnost s moje strane znači da će joj biti ugodno pitati i razgovarati o bilo čemu na tu temu kako bude rasla.
5. Nemojmo djecu tjerati da grle ili ljube kako bi bili pristojni ili da se zahvale za poklon
Drugim riječima, učimo o tome što je pristanak. Ovo se možda nekima čini kao očit savjet, a nekima kao prekompleksan. U stvarnosti, radi se o jako važnom, ali jednostavnom koraku. Ako netko želi zagrliti dijete na roditelju je dati do znanja djetetu i toj osobi kako oboje moraju pristati na zagrljaj. Tijelo djeteta je upravo to – tijelo od tog djeteta i ono ima pravo reći ili pokazati NE ako se tako osjeća. Ovo je prvi korak ka učenju o tome što je informirani pristanak – čin kada osoba razmisli o tome želi li neki fizički kontakt te to iskomunicira. Na drugoj je osobi da donese odluku za svoje tijelo, a i prihvati odluke drugih.
6. Koliko je previše?
Kada kažem roditeljima za ove savjete najčešće me pitaju je li to sve skupa malo previše i gdje je tu granica. Mislim da je granica prenijeti djeci da je u redu razgovarati o ovim temama, ali da se ipak radi o našim privatnim dijelovima. To znači da mogu pitati što god žele, ali pitati nas najbliže. To znači da mogu trčati goli po stanu ako je toplo, ali da svoje privatne dijelove ne pokazuju bilo kome. To znači da ih mi možemo kupati, ali ako bilo tko osim nas najbližih pita da ih dira na bilo koji način moraju to doći reći nama. Ne zato jer je to nešto strašno čega se treba bojati, već jer se radi o našim privatnim dijelovima, a zovu se tako s razlogom.
6. Koji je sljedeći korak?
Kada pričamo o temi seksualnosti prvi je korak naš stav prema ovoj temi. Naime, djeca ne gledaju na seksualnost isto kao mi, ali naš stav prema seksualnosti u ranoj dobi djeteta je temelje za to koliko će nam djeca kroz svoje odrastanje dolaziti s pitanjima. U tu svrhu možeš preuzeti besplatan upitnik koji će ti ukazati na to koliko se zaista osjećaš ugodno s ovom temom te ovisno o rezultatima ponuditi sljedeće korake.
Rastimo zajedno,
Antonella
