Na roditelje se često stavlja pritisak da se stalno moraju igrati s djecom, da im se stalno priča i da ih zabavlja. Dio toga i jest istina. Lijepo se zaigrati se s djecom i svakako je potrebno pričati s njima. Ipak, velika je razlika tu i tamo se zaigrati s djetetom, a drugo je kada odrasli preuzimaju ulogu zabavljanja djeteta.
Zašto nije potrebno da se stalno igramo s djecom. Dva su glavna razloga koja nam društvo nameće u tom pogledu. Jedan je da i se trebali zajedno igrati radi stvaranja odnosa, a drugi je kako bi se dijete što više igralo.
Krenimo s ovim drugim. Igra je ‘posao’ djece i njima nije potrebno da ih se stalno zabavlja niti da im je govori kako da se igraju. Ako im omogućimo uvjete (vrijeme, prostor i sigurnost) za to dijete će se spontano samo zaigrati. Naša je uloga upravo ta, dati im mogućnost da se igraju, ali ne preuzeti njihov ‘posao’ na sebe. Pretpostavka da smo im mi potrebni za dugotrajnu igru jednostavno ne stoji. Sjećate li se kada smo se mi kao djeca satima igrali vani s blatom i lišćem? Nije nam bilo potrebno da se odrasli igraju s nama. Bili su nam potrebni uvjeti. Imali smo vremena igrati se, imali smo se gdje igrati i imali smo sigurnost da nas nešto čeka kada se odlučimo prestati igrati. Naravno, uvjeti su se promijenili i to zahtjeva drugačiji pristup, ali i dalje stoji da se djeca mogu i trebaju samostalno igrati.
Drugi razlog za to da se igramo s djecom je stvaranje odnosa. To stoji. Odnos je ključna komponenta za zdravo odrastanje i preduvjet kako bi se dijete uopće moglo samostalno kvalitetno igrati. Ako se zaigramo s djetetom mi stvaramo odnos. Međutim, stvaramo ga ako uživamo u toj igri, a ne ako se igramo jer mislimo da moramo. Dijete to osjeti. Uz to, odnos se stvara na mnogo razina koje ne moraju značiti da sjednemo s djetetom na pod i igramo se legićima. Odnos stvaramo dok čitamo pred spavanje, dok se zajedno smijemo ili mazimo na kauču. Odnos se stvara u mnogo više situacija osim za vrijeme igre. On se stvara kada smo autentični i prisutni u trenutku. Cilj bi trebao bi da svaki dan imamo makar nekoliko takvih trenutaka. Uz te svakodnevne situacije možemo imati i jednu večer u tjednu za zajedničku igru. Dijete ne zna dane u tjednu, ali vrlo brzo će povezati kako postoji određeno vrijeme gdje se svi zajedno igraju.
Uz sve navedeno, mi smo stalno tu za djecu kao podrška. Kada im treba zagrljaj, razgovor, nešto dodati, pomoći im s nečim ili ih uputiti mi smo tu za njih. Možemo se s vremena na vrijeme i zaigrati s njima, ali to ne bi trebalo biti stalno ili obaveza.
Znači, da, svakako se možemo zaigrati s djetetom, ali nije nužno da to radimo stalno. Cilj jest da se djeca igraju što više sama jer upravo na taj način rade na svim sposobnostima na kojima trebaju.
Kako znamo da se ne igramo previše s djetetom?
U pravilu, tu postoje dva ključna elementa.
Prvi je uvjet da mi uživamo u toj igri. Ako to nije slučaj onda idemo protiv samih sebe, a to nije dobro ni za nas ni za naš odnos s djetetom.
Drugi je faza igranja u kojoj je dijete trenutno. Djeca u predškolskoj dobi istražuju kroz scheme igranja. One omogućuju da dijete radi na potrebnim sposobnostima upravo za taj period. Ako te zanima više o schemama igranja možeš preuzeti besplatan E-book o schemama igranja na ovom linku.
Dodatno možeš preuzeti naš besplatan E-book: Trik s kojim će dijete biti samostalnije u igri.
Rastimo zajedno,
Antonella
Za dodatne primjenjive ideje i alate – prijavi se na Roditelji Sa Svrhom Newsletter.
