Jedno od najčešćih pitanja koje dobivam uživo i online je što mislim o televiziji, mobitelu, kompjuteru, odnosno o ekranima i djeci. Istovremeno, to je prvo pitanje koje mi padne na pamet kada razmišljam o tome što moram zaista lijepo upakirati kada odgovaram. Neke osobe smatraju da sam preblaga po tom pitanju, druge da pretjerujem. Moje mišljenje jest da sam nekako u sredini. U nastavku vam želim prenijeti znanje koje imam o toj temi te se nadam da će vam ovaj tekst poslužiti kao odgovor na sva pitanja koja imate o djeci i ekranima.
Prije nego što krenemo htjela bih naglasiti da ne budete prestrogi prema sebi bez obzira u kakvom je odnosu vaša obitelj s ekranima. Uvijek se možemo prilagoditi kada dobijemo nova saznanja i ja sam uvjerena da svi mi radimo najbolje što možemo u datom trenutku. Možda već znate i prakticirate sve što ću napisati u nastavku. To je odlično! Ako nije – isto super, u slučaju da vam ono što piše ima smisla, sada je dovoljno dobar trenutak kao i bilo koji drugi da idete u tom smjeru. Pa krenimo 🙂
Pod ekranima/zaslonima se misli na provođenje vremena s mobitelom, tabletom, televizijom, video igricama, kompjuterima i prenosivom tehnologijom poput ‘pametnih’ satova ili naočala.
Djeca počinju dobivati sposobnost imitacije sa zaslona između 6og i 14og mjeseca, počinju pamtiti kraće fraze s otprilike 18 mjeseci, a razumjeti ono što vide na ekranu sa tek otprilike 2 godine. Međutim, istraživanja pokazuju da djeca imaju poteškoća sa shvaćanjem razlike i prenošenjem bilo čega što vide dvodimenzionalno u trodimenzionalni svijet. To bi značilo da za sada ne postoje rezultati koji bi ukazali na to da postoji bilo kakav stvaran benefit gledanja u ekran do druge godine. Do druge godine djecu vizualno privlače boje i pokreti koje vide na ekranu te imaju sposobnost ‘površnog’ imitiranja ili ponavljanja određenih fraza, ali to ne znači da ona mogu zaista razumjeti i ‘dekodirati’ što vide. To mogu u početnim fazama tek sa oko 18 mjeseci.
Svemu ovome postoje iznimke koje su primjenjive na određene situacije. Novija istraživanja pokazuju da djeca mogu učiti riječi tijekom video poziva sa odraslom osobom koja im odgovara. Druga su opcija interaktivne aplikacije gdje biraju određene odgovore. Što se tiče aplikacija važno je naglasiti da im je često velik izazov te riječi koristiti u svakodnevnom životu. Uz to, za eksperimente koji su to pokazali korištene su posebno osmišljene aplikacije koje, koliko znam, još nisu dostupne javnosti.
Od dvije godine na gore određene aplikacije mogu imati benefite ako su korištene u određenim situacijama s jasnim ciljem. Tako određene aplikacije koje potiču djecu na fizičku aktivnost i imitaciju mogu kratkoročno pomoći pri fizičkoj aktivnosti. Primjer toga su zabavne, dobno primjerene aplikacije za kretanje poput yoge, plesa ili vježbanja. Uz to, određenje aplikacije za istraživanje u stvarnom životu mogu povećati fizičku aktivnost izvan kuće. To je zato jer povezuju iskustvo na ekranu sa stvarnim životom, potiču na angažman i igru imaginacije.
Osim u navedenim situacijama gdje se mogu utvrditi benefiti ekrana istraživanja u pravilu pokazuju suprotno. Za početak, utvrđena je povezanost pretjeranog gledanja u ekrane (kasnije ćemo detaljnije o tome što je preporučeno, a što previše) sa pretilošću i manjkom fizičke aktivnosti.
Uz to, istraživanja sve više pokazuju povezanost pretjeranog gledanja televizije sa kognitivnim, lingvističkim i socijalno/emocionalnim kašnjenjem. Od kognitivnih sposobnosti posebno se ističu kašnjenja kod kratkotrajnog pamćenja, ranih sposobnosti čitanja te matematičkih i lingvističkih. Može doći i do nesposobnosti razlikovanja svakodnevnog života od onoga sa ekrana.
Danas sve češće čujem kako djeca nemaju dobar fokus kada krenu u školu. Dobar dio razloga zašto je to tako je upravo pretjerana izloženost ekranima. Fokus je temelj za daljnji razvoj i smatra se jednim od glavnih elemenata kojim se može predvidjeti daljnji uspjeh u školi. Izlaganje zaslonima ometa zdrav razvoj fokusa, odnosno koncentracije, jer je dijete zabavljeno sadržajem koji nije realan u svakodnevnom životu. Stoga dolazi do poteškoća sa fokusom kada ekran nije prisutan.
Ali što da djeca rade ako ne gledaju u ekran? Igraju se!
Ako želiš da tvoje dijete razvija fokus te dugotrajnu samostalnu igru u tome ti mogu pomoći na nekoliko načina.
U slučaju da je dijete mlađe od 24 mjeseca onda preporučujem knjige ‘Iz perspektive djeteta‘. U ovim knjigama čitaš samo dvadesetak stranica za mjesec u kojem se upravo nalazi dijete, a tako učiš kako u svakom od mjeseci poticati samostalnu igru i fokus. Ovdje možeš preuzeti besplatan uvod i prvi mjesec.
U slučaju da imaš dijete starije od dvije godine u Portalu za moderne roditelje se nalazi cijeli jedan odjeljak gdje vam predstavljam formulu kojom će se dijete igrati samostalno i dugotrajno. Portal za moderne roditelje je mjesto na kojem ćeš pronaći informacije, podršku i samopouzdanje u ulozi roditelja i izgradnji kvalitetnog odnosa sa svojim djetetom. Jednom kada se pridružiš, dobivaš neograničen pristup svim trenutnim i budućim sadržajima u kojima se bavimo izazovima modernog roditeljstva (sve dok ova usluga postoji). Na ovom nam se linku možeš priključiti.
Rastimo zajedno,
Antonella
